Bozicni kolaci

Fino se papalo za Bozic!

U posjeti Djedu Mrazu

Ivor i Mia u posjeti Djedu Mrazu. Mia fura kratke rukave. :)

Heroj ulice

Neku noc Chris je izasao van i uputio se u garazu. Uz put je provjerio postu (sanducic je iza kuce). Odjednom je utrcao i pitao gdje je aparat za gasenje pozara. Pokazala sam mu prema kuhinji. Zgrabio je aparat i istrcao van pa sam posla za njim. Susjedima koji su se useljavali se zapalio motor na kamionu za selidbu. Prvo se poceo dimiti i za par sekundi su se vidjeli plamenovi u kabini. Chris je uspjesno sredio situaciju i ugasio vatru i prije nego li su se pojavili vatrogasci.

Moj heroj. :)

Promjenjivo

Jutros sam se ustala i vani je bilo -6. Za smrznuti se. Na netu sam vidjela da je u Zagrebu cak 15. A sada, poslije podne, ovdje je 12 a u Zagrebu cak -5. Brrrrr...

Makar, priznajem, nedostaje mi zagrebacki zimski ugodjaj uz sjaj bozicnih lampica. :(

Mislimo na sve vas! Puse iz Birminghama.

Sveti Nikola

Sveti Nikola je jutros posjetio i Birmingham i ostavio mali poklon za Ivora i Miu. Makar nismo imali sibe nego samo poklon. Sibe smo ocito zaboravili spakirati ali cu napraviti par za slijedecu godinu. :)

Sanjkanje na suho

Prije par minuta Ivor je sjeo na komad kartona na vrhu stepenica i spustio se niz stepenice (pokrivene su tepihom) kao na sanjkama drito u zid. Na zidu od knaufa je sada poveliko udubljenje. Prvo sam provjerila da nema krvarenja pa sam digla glas. Kada se pobrao u sobu pocela sam se smijati ali nisam smjela pred njim jer onda ne bi stvar uzeo za ozbiljno. Na srecu nitko osim zida nije ozbiljno povrijedjen. Bilo ja kao na filmu.

Tko zna kako izgleda biljka pamuka? Ili... dan na farmi u Alabami!

Pamuk. Izbliza.

Nisam znala kako izgleda biljka pamuka dok nisam posjetila Alabamu. Sjecam se prvi puta kada sam je vidjela kako sam bila fascinirana. Cijelo polje pamuka. Nakon sto biljka procvjeta, cvijet naraste u "plod" koji kada pukne u sebi ima sjemenke i bijelu tvar nalik vati. Doslovno se pamuk moze ubrati i koristiti odmah. Vrlo interesantno.

Mia u berbi bundeva

Prije par dana sam isla kao pratnja na izletu Mijinog razreda. Isli su na farmu. Brali smo bundeve, vidjeli zivotinje, rucali na sjeniku i, naravno, brali pamuk, Mislim da je i Mija bila fascinirana pamukom kao i ja.

Vise na Picasi: http://picasaweb.google.com/mirjana.phillips/20101101_pumpkin_patch#.

Mijin novi razred.

Svijet u duginim bojama

Nyssa je priskocila u pomoc

Ovaj puta sam se odmah primila posla, to jest kista i valjka i prionula na bojanje. Zid po zid posto za vise nemam vremena. U pet tjedana od useljenja uspjeli smo rijesiti gotovo sve kutije i okreciti podosta zidova. Sve je u duginim bojama. Jos uvijek je poveliki nered pa necu slikati. Ali, do Bozica cu uspjeti stvari nekako dovesti pod kontrolu pa cu malo poslikati.

Radovi u tijeku,

Do sada su se slijedece boje nasle na zidovima u raznim kombinacijama (najsarenije dakako u djecjim sobama): tamno siva, zelena, crvena, roza, plava i zuta.

Najbolje vrijeme za kupovinu

Upravo sam se vratila iz trgovine sto ne bi bilo cudno da nisu dva sata ujutro. Sutra sam zaduzena za uzinu u Mijinom razredu ali nisam stigla kupiti potrepstine pa sam se uputila u WalMart (veliki diskont) poslije ponoci. Bilo je ugodno jer nije bilo guzve niti cekanja a parkirala sam se odmah pored vrata. 24 sata dnevno, sto god treba, je na dohvat ruke (ili bolje receno novcanika). Uz puta sam pokupila jednu vestu, cokoladice swiss cake rolls (omiljene moje sestre i njene djece kada nam dodju u posjetu), vjesalice za na vrata, plasticne kutije i jogurt za Miju. Misija obavljena. A sada na spavanac!

Noc vjestica - drugi dio

Svi u kostimu (osim fotografa!)

Posto je jucer obiljezena Noc vjestica u nasem naselju, danas smo pozvani kod prijatelja (imenom Moulton) u njihovo susjedstvo na drugi dio. Oko 4 poslije podne smo se uputili do crkve. Da, crkve. Organizirali su veliki tulum za klince. Bilo je svega, od skakanja i igara do slatkisa. Mia je neko vrijeme strpljivo cekala u redu pa su joj oslikali lice. Bila je pokrivena sljokicama i nitko sretniji od nje. Uz to je posudila jednu od mojih ogrlica pa je izgledala kao prava princeza.

Oko pola sest smo se uputili dalje. Moultonovi svake godine natovare prikolicu sijenom, okite i furaju klince po susjedstvu u maskare. Ove godine smo im se pridruzili. Kako je bilo, prosudite sami po slikama. Klinci cu se odusevili, Padali su s nogu to vece. Puno kuca je bilo prigodno ukraseno. Ispred jedne kuce je cak svirao i live band tako da je ugodjaj bio potpun.

Vise slika na Picasi: http://picasaweb.google.com/mirjana.phillips/20101031_halloween#.

Ivor i Brady, puni energije.

Ne zna se tko je strasniji!

Voznja na sijenu.

Noc vjestica - prvi dio

U naselju je odluceno da ce proslava Novi vjestica (trick-or-treating) biti u subotu navecer (30.10) umjesto u nedjelju (sto bi bilo 31.10). Ivor je pozvao prijatelja da mu se pridruzi u pothvatu. Mia je upoznala djevojcicu koja zivi preko puta nas. Zove se Marissa i pridruzila nam se u maskarama. Chris je ostao kod kuce i dijelio slatkise a mi smo se uputili u provod.

Zapoceli smo u sumrak. Vrijeme je bilo super. Nije bilo hladno pa je Mia na kraju samo imala vesticu preko svog kostima Ariele. Decki su otrcali i nestali za samo par minuta. Navodno su obisli sve kuce koje su planirali brzinom munje i bili gotovi za nekih sat vremena. Cure su imale vise energije. Sa njima sam bila vani oko 3 sata. Dovoljno da me noge posteno zabole.

Ali, lijepo su se proveli i donijeli kuci hrpu slatkisa. Nije ih briga sto smo mi kupili i podijelili poveliku hrpu tako da smo otprilike na istom. U nihovim ocima ovo je prava stvar. Makar vecinu slatkisa koje su dobili uopce ne vole i na kraju ce ih pojesti tko? Pa odrasli, dakako. Nije da nam treba, ali...

I na kraju, jos par fotki za podijeliti: http://picasaweb.google.com/mirjana.phillips/20101030_halloween#. 

ZOO

Posto je super vrijeme opet smo se ovaj vikend malo odskitali u ZOO. Sve je bilo prigodno ukraseno u duhu Noci vjestica pa je bilo zabavnije nego inace.

 

Vise slikica na Picasi:
http://picasaweb.google.com/mirjana.phillips/20101023Zoo_halloween#.

Provozali smo se u vlaku, unatrag na vrtuljku i uzivali u lijepom vremenu sve dok se Ivor nije jako lupio u nogu. Uz nesto suza i uz moju potporu odsepao je do auta tako da nismo stigli sve pogledati.

Pripreme za Noc vjestica

Noc vjestica je velika stvar u SAD-u. U nasem naselju su organizirali mini dogadjaj oko dva tjedna prije Noci vjestica. Evo par slikica a ostatak mozete pogledati na Picasi: http://picasaweb.google.com/mirjana.phillips/20101015_trunk_or_treat#. Ivoru i Miji je ovo bilo dobro doslo zagrijavanje. :)

Zona sumraka

Nyssa, nasa macka, se polako privikava na novi dom. Inace joj dozvoljavamo krace setnje van kuce. Voli se malo prosetati i pronjuskati oko kuce kasno navecer kada je tiho i nikoga nema u blizini. Petnaestak minuta joj je inace dovoljno da udovolji znatizelji pa se sama vrati unutra. U novoj kuci je nisam namjeravala pustati van neko vrijeme dok se ne navikne na okolinu. Medjutim, pocela je "zicati" izlaske vec treci dan upornim mijakuanjem ispred vrata terase pa sam je pustila. Igrala se u travi i lovila kukce pa sam je pustila i slijedeci dan, i slijedeci...

Neki dan sam radila do kasno. Kada je trazila van oko ponoci, pustila sam je jer sam ionako sjedila kraj terase pa sam mislila da joj ne bi skodilo da se malo proseta. Nakon nekog vremena sam primijetila da je duuugo nema pa sam je otisla pozvati unutra. Inace se odmah javi cim je pozovem ali ne i ovaj puta. Uzela sam bateriju, javila se Chrisu i isla je potraziti. I tako sam ja u 1 sat ujutro sa baterijom u setnju po novom susjedstvu. Potraga je bila bez uspjeha. Vratila sam se u kucu po Chrisa pa smo skupa u potragu. Niti to nije uspjelo. Napravila sam letke koje sam namjeravala oblijepiti po susjedstvu rano ujutro pa sam se vratila natrag k poslu. Chris je otisao spavati. Medjutim, nisam se mogla opustiti pa sam opet otisla van u potragu za njom ali sam otisla jos dalje. Sigurno je bilo interesantno za vidjeti kako se suljam ljudima po dvoristu (vecina dvorista ovdje nije ogradjena) i oko tudjih prozora sa baterijom u ruci u ranim jutarnjim satima. Dobro da netko nije pozvao policiju ili da nije tko izasao iz kuce sa puskom u ruci pa me pitao sto radim.

I taman sam htjela opet odustati kada sam primjetile dvije sjajne okice ispod jednog auta. Cim sam se sagnula i zivnula Nyssu odmah je istrcala ispod auta i uputila se prema meni. Kada sam je malo pomazila primjetila sam da nema vise ogrlicu pa sam pretpostavila da je negdje zapela i otrgnula je. Kada sam je podigla primjetila sam da joj nedostaje rep. Na brzinu sam je pregledala da vidim da li krvari. Posto je puno kuca u izgradnji u susjedstvu mislila sam da se negdje ozlijedila ali svjezih ozljeda nije bilo. Sada mi pak nista nije bilo jasno. Uzela sam je na ruke i uputila se kuci. Nakon par koraka pogledala je na desno i pocela po tiho rezati, ali ne na mene vec na nesto drugo. Okrenula sam se i ugledala jos jedan par zlatnih okica u mraku. Imala sam osjecaj da sam u Zoni Sumraka. Stavila sam prvu "Nyssu" na tlo i opet zazvala. Pa je druga "Nyssa" izasla iz mraka. Iste su bile, totalno iste. Ista crna kratka dlaka i zlatne oci, iste velicine. Bila sam totalno zbunjena. Kada mi je druga macka prisla primjetila sam poznatu ogrlicu pa sam mislila da to onda mora biti Nyssa. Nisam mogla vjerovati da ne mogu prepoznati vlastitu macku koju imam vec gotovo 9 godina. Dok sam onako zbunjeno razmisljala koja je moja macka stvarno sam htjela da je Chris kraj mene da mi pomogne odluciti sto sada. Odlucila sam se za "Nyssu" koja je imala ogrlicu, uzela je u ruke i ponovno se uputila kuci.

Cim sam usla, uputila sam se u sobu i probudila Chrisa da mu kazem da sam nasla Nyssu i pocela mu pricati sto se desilo na sto je on uzvratio da je upravo sanjao crnu macku bez repa. Da mu nisam sve odmah ispricala do jutra bih mislila da sam sve to sanjala.

To je bilo prije par dana. Prije par minuta sam cula Nyssu kako po tiho rezi kraj vrata terase. Okrenula sam se i vidjela je kako gleda u svoj "odraz" u staklu. Sa druge strane je bila crna macka bez repa koju sam umalo donijela kuci par dana ranije. Neko vrijeme su se gledale kroz staklo dok druga macka nije otisla. Mora da je neka lutalica. Rado bih je nahranila i pomazila ali macke se brzo priviknu na takve stvari. Mislim da bi prava "Nyssa" bila ljuta na mene (dok ovo pisem lezi kraj mene i mazi se). Odlucila sam da od veceras idemo skupa u setnje, za svaki slucaj. :)

Projekt "selidba"

Projekt selidba je uspjesno obavljen. Stvari su u kuci i namjestaj je raspakiran makar jos ima stvari koje treba sastavljati. Naravno, kutije su po svuda i velik je nered ali nije strasno. Ja cu veceras prvi puta prespavati. Djeca su jos veceras kod bake i dede a od sutra smo svi skupa na novoj adresi. :) Zadnja tri dana smo radiili po 14 sati na dan ali isplatilo se. Sve su stvari otprilike na svom mjestu i najgori dio je iza nas. Mislim da cu uspjeti dovrsiti i sve krecenje i uredjenje u slijedeca dva mjeseca. Zivi bili pa vidjeli.

Novi dom

Zadnja tri mjeseca zivimo iz kofera. Svaki imamo po jedan. S obzirom da se vrijeme pocelo mijenjati u zadnja dva dana nedostaje nam jesenska odjeca. Medjutim, danas smo dobili kljucic u ruke. Novi dom je spreman za useljenje. To znaci da cemo konacno moci do nasih stvari. Sada "samo" treba sve preseliti iz spremista u kucu. Ako sve dobro prodje, nadam se da cemo uspjeti ovaj vikend. Na zalost nisam uspjela dobiti slobodnih dana kao sto sam se nadala pa cu se morati osloniti na to sto mozemo obaviti podvecer ili preko vikenda. Slikice slijede za par dana.

ZOO

Danas smo se malo zabavili u zooloskom vrtu. Vise sam slikala klince nego zivotinje jer su klinci bili puno zabavniji. :)

Istovar

Jucer je dostavljen prekooceanski kontejner sa nasim stvarima. Iz Zagreba je putovao do Rijeke. Ne znam je li imao koju usputnu stanicu u Europi (vjerojatno je). Zatim se uputio u SAD, Savannah, u saveznoj drzavi Georgia. Odande vlakom do Atlante. Tamo su obavljene carinske formalnosti. A zatim na kamionu do Birminghama. Sve skupa je trajalo oko 8 tjedana.

U potrazi za igrackama.

Za istovar su trebala neka 3 sata. Sve je uredno poslozeno u spremiste gdje ce jos koji tjedan pricekati konacno preseljenje u kucu. Klinci su bili odusevljeni jer smo izvukli par kutija igracaka. Mislim da ce sada neke igracke za koje inace nisu marili dobiti vise paznje jer su im definitivno nedostajale.

Gotovo!

Ludi tjedan

Kako to obicno biva, sve se nagomilalo odjednom i sve je vazno i hitno.

Ovaj tjedan treba predati sve dokumente za hipoteku za kucu koju namjeravamo kupiti. Proces odobrenja hipoteke je jos gori nego sto je prije bio. Ne bih se iznenadila da uz sve silne potrebne i nepotrebne podatke koje banka zeli ne pocnu traziti i zdravstveni pregled. Dovoljno da se covjek osjeca kao da je pod mikroskopom, a ne povecalom. Uz to, na poslu imam veliki projekt gdje nam internet stranica i sva literatura mora biti gotova do subote. Tako da nije bilo bas puno spavanja u zadnjih tjedan dana a izgleda da ce biti i gore. Spavanje ce, cini se, biti potpuno izbaceno iz rijecnika. Uz to, upravo sam zaprimila poziv da su nam stvari konacno prosle carinu te da ce biti dostavljene. S obzirom da su stvari zapele na carini, mi placamo nemalu cifru za svaki dodatni dan tako da mi je u interesu to rijesiti cim prije. Na zalost, sve ce morati u spremiste na svega tri tjedna a zatim sve selimo jos jednom u kucu. Nije se moglo izbjeci. Eto dodatnog troska i dodatnog posla. Taman da mi sluzi kao izgovor da konacno pocnem vjezbati. Seldiba stvari i nosenje teskih kutija moze posluziti kao moj prvi dan u teretani. U cetvrtak i nedjelju imamo sastanke za izvidjace (boy and girl scouts). Ivoru i Miji sam jutros zaboravila dati novac za skolsku prehranu. Nadam se da nece ostati bez rucka danas. Biti ce tako ljuti na mene ako budu. Neda se disati ovaj tjedan.

Prvi dan skole

Prvi dan skole

Prvi dan skole je bio u srijedu, 11.8. Proslo je samo 5 skolskih dana i imam osjecaj da je nastava pocela vec jako, jako davno. Vec imamo sluzbeni raspored i hrpu obaveza. Trebati ce nam nesto vremena da se uhodamo u sve ovo.

Evo njihovog rasporeda:

IVOR (3 razred)
7:40-8:25     jutarnji rad (varira, osvrt na zadacu, posjet knjiznici)
8:25-9:15     radionica (pisanje)
9:15-9:45     tjelesni
9:45-10:30    poseban program (glazbeni, likovni, informatika)
10:30-11:35  matematika
11:35-12:05  rucak
12:05-12:25  ucenje rijeci
12:25-13:30  radionica (citanje)
13:30-13:50  veliki odmor (igranje vani)
13:50-14:00  citanje na glas
14:00-14:30  priroda i drustvo
14:30-14:45  raspust ucenika, cekaju prijevoz (bus/auto) u dvorani

MIA (mala skola)
7:35-7:50     dolazak, odabir rucka, prozivka
7:50-8:10     jutarnji krug i dnevni plan
8:10-8:40     radionica (pisanje)
8:40-9:40     radionica (matematika)
9:40-10:00   veliki odmor (igranje vani)
10:00-10:40  radionica (priroda i drustvo)
10:40-11:10  rucak
11:10-11:30  citanje na glas
11:30-12:00  poseban program
  / pon - glazbeni
  / uto - knjiznica
  / sri - pedagog
  / cet - likovni
  / pet - informatika
12:00-12:30  tjelesni
12:30-12:45  zajednicko citanje
12:45-13:45  samostalno citanje i uzina
  / petkom sami pripremaju uzinu
13:45-14:15  poslijepodnevni odmor
14:15-14:30  pospremanje
14:30-14:45  raspust ucenika, cekaju prijevoz (bus/auto) u dvorani

Kuci dolaze dosta umorni. Kako i ne bi. Ustaju se u 6:15. Odlazak od kuce je ujutro u 7:00. Cak sat ranije nego sto smo to inace obicavali.

Rusenje rekorda

Procitala sam justros u novinama da je srusen rekord temperature u Alabami. 38 dana za redom temperature su preko 32 stupnja. To i ne zvuci tako strasno ali vecinu dana se temperature penju do 37, a i do 40. Temperaturni index (kombinacija temperature zraka i postotka vlage u zraku koji je dosta visok u Birminghamu) redovito prelazi 40 stupnjeva, a penje se i preko 45. Vani je za umrijeti.

U uredu je pak hladno. Prosli tjedan sam se zalila kada je netko namjestio temperaturu na 22 stupnja pa su je onda povisili na "ugodnijih" 23.5.  U uredu redovito nosim vestu. :)

Kratak (dugi) uvod u americko skolstvo

Ponedjeljak poslije podne smo proveli u skolskom okruzenju. Posjetili smo ucionice Ivora i Mije, a imali smo priliku i upoznati njihove uciteljice, Ms. Frederick i Ms. Patton. Doslovno je bilo, kako se ono kaze, kao na filmu.

U Americi djeca idu u skolu po mjestu stanovanja. I tu stvarno nema sale. Svaka opcina / gradic / okrug odredjuje sama svoj porez. Od tog poreza se onda izdvaja za lokalne skole. To znaci da ako se izglasa veci porez (porez na kupovinu artikala, prehrane, nekretnine, itd), da obrazovne ustanove od toga imaju vise koristi. Bolje skole automatski znace i proporcionalno skuplje nekretnine u tom dijelu. Odlukom u kojem dijelu grada ili okrugu cemo zivjeti smo istovremeno i donijeli odluku gdje ce djeca ici u osnovnu (elementary school, mala skola do 5 razreda), srednju (middle school, od 6-8 razreda) i visu skolu (high school, 1-4 srednje). Tako da smo jednim potezom odgovorni za to kako ce malcima biti dok ne zavrse srednju, pod pretpostavkom da se u medjuvremenu opet ne preselimo. Nije to bas mala stvar. I tako smo se odlucili za Hoover School System koji je jedan medju najboljima. Kaparali smo kucicu u izgradnji i upisali klince u skolu. Upis u skolu i nije tako jednostavan. Na upis smo morali donijeti dokumente o kapari i kopiju ugovora o namjeri kupnje kuce. Ako do odredjenog datuma ne donesemo dokumente koji potvrdjuju vlasnistvo, djecu bi bez pardona izbacili iz skole. Upis u skolu sva djeca obavljaju svake godine, i svaki puta se mora priloziti dokaz vlasnistva. To je kao na Beverly Hills 90210, kada je Andrea lagala o tome gdje zivi kako bi mogla pohadjati odredjenu skolu.

Prije dva tjedna smo prvo dobili hrpu papirologije. Onda su djeca isla na testiranje da se vidi u koji ce razred ici. Zatim smo prije dva dana smo dobili pismo registriranom postom sa imenima dodijeljenih uciteljica, njihovim pismima, te podugackom listom skolskih potrepstina. Sve sa liste smo kupili i donijeli u kutijama danas na upoznavanju. Npr, na Ivorovoj listi je bilo 36 olovaka, 5 biljeznica, nekoliko vrsta papira, fascikli, flomasteri, skare, itd. Gotovo sve sto smo donijeli ide u zajednicke kutije tako da nema nosenja pernica i zafrkavanja sto se toga tice. Ako ti treba olovka ili skare, ustanes se i uzmes iz kutije. Tako je bilo i za Miju. Ona je mladja pa je kod nje bilo vise zabavnih stvari ukljucujuci plastelin, kolaz, velike kolicine ljepila, itd. Knjige ce dobiti od skole na posudbu na prvi dan skole. Morali smo potpisati dokument u kojemu se obvezujemo vratiti knjige u urednom stanju. Inace cemo za njih platiti kada ih budemo vracali na kraju skolske godine.

Upoznavanje uciteljica je bilo apsolutno koordinirano do savrsenstva. Djeca su podijeljena u nekoliko grupa. Mi smo dobili termin od 14-15 sati. Tako da ne dodju svi od jednom jer skola ima gotovo 700 ucenika. Ogromna je. To je velika promjena za Miju i Ivora koji su navikli biti u skoli sa manje od 100.

I tako smo na ulazu zbunjeno gledali okolo jer nismo znali gdje su klincima ucionice. Odmah su nas uocili volonteri i uputili nas u pravom smjeru po vrludavim hodnicima. Prvo smo otisli u Mijin razred. Biti ce ih 19 u razredu. Razred je apsolutno prekrasan. Ostala sam zapanjena. Imaju toliko stvari po svuda da sam imala osjecaj da smo u labirintu. A uciteljica nas je odmah zaskocila. Prica li ga prica. Trudila sam se zapamtiti sto vise u tih par minuta. Mislim da ce tu definitivno biti slikica njihove ucionice kada mi se pruzi prilika. Mia se odmah primila kopanja po stvarima i knjigama. Ivor je okretao ocima jer mu je bilo taaaakooo dosadno u ucionici gdje su klinci.

Onda smo se uputili u Ivorov razred. I tamo ce ih biti 19. Tamo je bilo vise klasicno sa skolskim klupama i velikom plocom. Medjutim imaju lijepi kutak sa tepihom i knjigama. Svako dijete takodjer ima policu za stvari. Poslozili smo Ivorove stvari po zajednickim kutijama. Najvise su nam se svidjele zabice. Imaju tri minijaturne zabice u akvariju.

Prije dva tjedna kada smo obavljali upis, smo dobili dvije knjige Ivoru za citanje. To im je bila zadaca preko ljeta. Uz to su imali hrpu pitanja na dva listica. Sve smo procitali ali nam je ostao jos jedan listic za ispunjavanje. To cemo morati obaviti sutra. U srijedu je prvi sluzbeni nastavni dan, i tada moraju donijeti svoju zadacu koju su imali preko praznika. A mi eto skoro kasnimo. U uputama nam je pisalo da ce iz toga pisati test i da ce dobiti ocjene. Nema milosti.

Nakon upoznavanja uciteljica smo se nasli u blagovaoni gdje smo upoznnali Ivorovog kompica (buddy). Buddy, imenom Zayd, je ucenik iz razreda dodijeljen Ivoru koji je novi ucenik. Ivorov buddy ce biti sa njim slijedeca dva tjedna kako bi mu pomogao upoznati skolu i kako bi imao sa kime sjediti tokom rucka tako da se lakse uklope u novu sredinu. Mia je bila razocarana jer klinci polaznici male skole nemaju buddy sistem jer su doslovno svi novi. Mia ce prvo pohadjati malu skolu (kindergarten). Nije pocela od prvog razreda jer u prvom razredu svi vec moraju znati citati i pisati. Zayd je zatim poveo Ivora u obilazak cijele skole dok smo mi strpljivo cekali.

Riverchase Elementary School

Podvecer sam se vratila natrag u skolu jer smo imali prvi roditeljski za Miju gdje smo imali prilike cuti mali milon pravila o tome kako skola funkcionira, Bome je lista bila povelika. Sastanak je trajao sat i pol. Prvo nas je uciteljica onako kulturno ali ostro ponukala da volontiramo u razredu. Obvezne "volonterske" aktivnosti su spremanje uzina dva tjedna godisnje gdje roditelj donese u razred svaki dan taj tjedan uzinu i aktivnost uz to. Npr, mogu skupa slagati hranu, kuhati, rezati, itd. Mene vec oblijeva znoj jer ne znam sto cu smisliti za 5 dana za redom te kako cu to izvesti sa poslom jer cu 5 dana za redom izbivati barem dva sata. Uz to, jedan cijeli tjedan roditelji ce organizirati polusatnu aktivnost smisljenu skupa sa djetetom. Klincima ce stvarno biti zabavno. Roditeljima malo teze. I Ivorova uciteljica je skupljala volontere za pomoc oko aktivnosti, izrezivanje i sortiranje materijala, citanje i razredu i vise. Iskreno, nisam sigurna kako cemo to sve stici. Zadaca je svaki dan. Ne znam da li ce im barem vikend dati slobodan. Sve je izorganizirano. Vec su nam danas rekli kada ce biti roditeljski za oba polugodista! A saznali smo i na koje izlete idemo i kada.

U skoli i maju jednu medicinsku sestru koja vjerojatno ima pune ruke posla na njih 700. Imaju i lijepu knjiznicu, laboratorije za biologiju i kemiju i dvije racunalne ucionice. Mijina uciteljica se razveselila kada sam spomenula mogucnost suradnje sa Hrvatskom skolom i uporabu Skypa i video kamere. Odmah je osigurala da ima moj email i sve sto treba jer to bi bilo tako super. Zato, Montessorijevci i Brezovcani, cuvajte se, jer vas Ms. Patton vec ima na oku. Poslije nastave cemo vjerojatno imato neke druge aktivnosti tako da od sada pa do srednje skole ima do u potpunosti posijedimo jer cemo konstantno biti u pokretu.

Imajte na umu da nisu sve skole ovakve. Ima i skola koje su blize onima koje ste vidjeli na filmovima gdje se svasta lose dogadja i uvjeti su nikakvi. A jedina je razlika u tome koliko tko moze platiti poreza. Zivot nikako nije fer.

Brod

Citala sam vijesti na netu. Cim sam kliknula na Yahoo primjetila sam veliku sliku prevrnutog broda. Odmah sam pomislila sto ako je Carola... Cak se vidi i tamno plavi kontejner kako pluta po vodi. Ali nije. Mogu odahnuti. Ne bi bilo zgodno da bas sve izgubimo samo tako.

Eh, ta skola

Upravo se spremam po klince pa cemo u skolu upoznati njihove uciteljice po prvi put. Mislim da sam ja vise uzbudjena i nervozna od njih. Nastava nam pocinje u srijedu rano ujutro. Uh, rano ustajanje. Morati cemo se poceti ustajati u 6. U skoli moraju biti do 7,35.

Cetveronozni svjetski putnik

Vecina kucnih ljubimaca se ne moze pohvaliti time da su proputovali svijetom. Nasa Nyssa (dobila ime po vampirici iz Blade 3, jer bas voli grickati tim bijelim zubicima), je bome nakupila kilometara i kilometara puta u svojih osam godina zivota. Vecina vas zna da je nasa draga cetveronozna ljubimica doputovala sa nama iz SAD-a. Pa kako dosla, tako i prosla sa nama natrag. Kada smo dolazili u Hrvatsku, platila sam jednoj agenciji da se pobrine za transport i sve detalje kako bi osigurali da sve prodje u redu. A bilo je papirologije i gnjavaze i problema. Na kraju je ostala u SAD-u deset dana duze od nas dok nismo ishodili dodatne papire. Onda je sama (uz strucnu pomoc agencije) doputovala za nama pa sam ja isla po nju na aerodrom u Zagrebu.

Kada je bilo vrijeme za put natrag, bilo me je malo strah da cemo opet imati zavrzlama i povelikih troskova. Kontaktirala sam nekoliko agencija i dobila ponude u raznim iznosima ukljucujuci i jednu koja mi je ponudila transport za vrtoglavih $4995! Da je Nyssa napravljena od zlata ne bi transport toliko kostao. Ludnica.

Nyssa, velika ljubiteljica Bozicnih aktivnosti.

Nakon kopanja po internetu i zivkanja okolo zakljucili smo da nam ne preostaje nista drugo nego li sve obaviti sami. Chris i klinci su odmaglili tjedan dana ranije pa smo ostale samo Nyssa i ja. Ovaj puta je mezimica cak dobila i svoju vlastitu putovnicu i kao prava dama u povelikom kavezu, hrabro se upustila u novu avanturu. Nije bilo pretjeranog mjaukanja niti zaljenja. Hrana i voda su joj bili ukinuti par sati prije puta. Predala sam je na redovnom salteru i platila za nju kao da je dodatna prtljaga. Tokom preuzimanja zivotinje nisam znala da ce morati skenirati i kavez. Kada su me trazili da je izvadim iz kaveza na aerodromu bome mi nije bilo svejedno. Pobojala sam se da ce mi mozda pobjeci iz ruku. Bas sam si mogla zamisliti crnu macku velicine omanje pantere (ima cak 6.7kg) kako mi skace iz ruku i punim trkom izaziva kaos na zagrebackom aerodromu. Zavrsili bi na vijestima i u novinama. Mozda bi to bilo njenih 15 minuta slave. Drzala sam je cvrsto, cvrsto i odahnula kada sam je stavila natrag u kavez.

Jos jedna simpaticna fotkica od prije par mjeseci

Po prvi puta u zadnjih 10 godina svi letovi su bili na vrijeme. Nisam mogla vjerovati. U Atlantu smo sletjeli cak i prije vremena. Kada sam je preuzimala u Atlanti vidjela sam da je putovala u drustvu, i to sa dva vrlo velika psa. Medjutim, gledali su me velikim tuznim ocima pa pomislih da im ili nedostaju vlasnici, ili ih je Nyssa tokom puta toliko poplasila da su jedva cekali da se maknu od nje. Mora da je to zadnje. Ponosno i hrabro me gledala svojim zlatnim okicama. Chris nas je cekao na aerodromu te nas autom povezao ostatak puta do Birminghama, dodatnih 2.5 sata.

Cjelodnevni put ocito nije utjecao na nju. Cim smo stigli na odrediste, Nyssa je iskocila iz svog kaveza, pogledala okolo, i bez imalo stresa ponasala se kao da je to njena kuca. Macke inace tesko podnose tako velike i nagle promjene ali ocito ona nije svjesna te cinjenice.

Ptice selice

Pakiranje gotovo zavrseno

Kako preseliti cijelo kucanstvo sa jednog mjesta na drugo? Iz stana u stan, sa kontinenta na kontinent? Svakako nije jednostavna stvar. Probali smo jednom, pa drugi put, pa treci... Pa smo nekako ulovili prakse. U 13 godina skupa Chris i ja smo promijenili 6 adresa. Od prije par tjedana smo na sedmoj a uz malo srece, za par mjeseci ce biti i osma, i opet nadam se nesto trajnija, dugorocnija, stabilnija... Je da su dvije od tih adresa bile privremene i brojale se u mjesecima a ne godinama, ali, sve se to racuna.

Organsko pakiranje

Kutija, dvije (ili 50 ili vise) i hopa-cupa sa jednog mjesta na drugo. A onda su stigli klinci i kutije se bome namnozile uza sve te igracke na cak vise od 350. A tu ima svega, sto kutija, sto raznih sitnica, stvari i namjestaja. I tako je sve to rastavljeno, zamotano i utovareno u hrgu od kontejnera koji se zapecacen sada negdje przi na ljetnom suncu i ljuljuska po Atlantskom oceanu tokom visetjednog puta.

Svaki zapakirani komad je imao svoj broj

Ivor i Mia "pomazu"

"Slucajno" smo ih zapakirali

Nakon utovara i nakon sto je svaka sitnica u kontejneru dobila svoj broj, kontejner je zapecacen na carini na Velesajmu, utovaren na kamion i otpravljen u Rijeku. U Rijeci je utovaren na teretni brod Carola i uputio se na 40-dnevnu avanturu do Amerike. Ne znam do koje luke. Pa onda opet na kamion do Atlante gdje ce biti obavljena carina. Pa tek onda za Birmingham. Sve to traje koja dva mjeseca. U medjuvremenu, mi svaki imamo po jedan kofer pa malo strpljenja dok sve te stvari stignu. Ionako jos nemamo kuda sa njima.

Unutrasnjost kontejnera

Ovako izgleda pun kontejner

A kako vizualizirati takav pothvat? Zamislite hrpu kutija. Veeeeeeeeliku hrpu. Kutije svuda po stanu kao sto se vidi iz prilozenih slikica. A imam i sliku kontejnera za one radoznale. U konacnici je fotografija broda Carola koju sam iskopala na internetu. Kontejner je utovaren na Carolu 22.07. pa eto na toj slici zamislite i nas kontejner. Sretan mu put i mirno more (ili bolje reci ocean). :)

Brod Carola na kojem se trenutno voze nase stvari

In conclusion

I've been in the US for two weeks already. How time flies. I've had a lot on my mind and have been considering abandoning the blog. I haven't done as well as I should have or could have. I always had a lot of topics to write about over the past four years but never made enough time. Blog was to serve as a small way to stay in touch with friends and family an ocean away. Though the entries were not too frequent, it was still nice to do it. So, I thought, instead of abandoning the page, I figured that it would be good to keep writing. But, in all fairness, it's time to switch the audience. I'll start writing in Croatian for my dear friends and family who are once again far away and whom I will miss. And maybe that way I can share with them a little bit about the way of life in the US. I bet that a few of you will likely be unable to tame your curiosity and will Google translate the entries just for fun. Good luck to you and may you be entertained as the Google translator knows how to get creative.

(post edit, 10 minutes later)

Or.... Maybe I'll have to get really creative and post in both languages and mix it up a little. Now that would keep you on your toes. You'd never know what to expect.

This is it

I am packing. As usual, I am way behind the schedule. It's mere hours before the flight and I am still not even close to being ready. It'll be hard in the morning as the entire family will be coming along to the airport. Sadness.

This is it. Time for another chapter. Time for a new beginning. Again.

I'm melting

Chris and the kids left Croatia Wednesday. In the nick of time it seems. We are at the peak of a heat wave that today went well into 100s. I just read that in the sun temperature could be measured up to 111F. No air conditioning. Sweat is dripping down my back as we speak. Storm is supposed to roll in this evening and should cool things off a little. Can't wait.

Surgery, Croatian style

I've shared with some of you, via email, our recent experiences of having surgery at a Croatian hospital. It was interesting, educational and stressful. Though we've met many excellent, talented and highly qualified physicians here, their work environment, pay and equipment are significantly lacking. The level of care in the end may be more than satisfactory, but the overall experience is usually grueling. Despite that, some, like our wonderful pediatrician, do an awesome job working out of a tiny, run down pediatric office where I still feel like my kid gets the best care possible. But, due to lack of pediatricians, at school age kids have to shift away from a pediatrician to a general practitioner. Kids are very different from adults so I am not too fond of the idea of having to do that.

The fun usually starts when one tries to get to a healthcare facility. Whether it is a hospital or a clinic, you are almost guaranteed not to have a parking space available anywhere close by. Not even at a childrens' hospital. Many people come from other cities to Zagreb just to find that it is nearly impossible for them to park close to a hospital to get their sick child/parent/relative the surgery or health exam that they need. Once one fights traffic, poorly marked streets, uncooperative pedestrians, one person usually stays with the car and drives around in a vain attempt to park somewhere (often illegally), while the other person takes the child/parent/relative in to the hospital. The fact that one is surrounded with exceptionally beautiful historic buildings and scenery somehow loses significance when you're sick and trying to get health care. With enough luck a parking spot will be located within a reasonable distance and the driver will join others inside just to trek outside every hour to pay a hefty fee at the parking meter. Just to make things more interesting, most parking areas (depending on what area of town it is in) have a 1-3 hour parking limit. Last time at the Childrens' hospital I was there with Mia to get a pre-surgery ECG. Two frantic out of town parents were trying to get enough change for a parking meter. Apparently at a cash only kiosk in front of the hospital, they couldn't get any change for the meter. Either they already gave out all the change or were stingy and declined to assist. Fortunately I had just enough to help them and the kid's dad gratefully ran out to pay for another hour of parking. As if it is not stressful enough to have a sick kid in the first place.

We've encountered situations where we needed to go to two or three equally difficult to access locations to get the lab work that we need. We've had throat swabs done at our local office just to have to run the sample to the hospital lab downtown ourselves within the allotted three hours. We've come back to all of those locations to pick up results a day or two later to take those results to our pediatrician so we could get a referral and then take the results to the specialist. In all cases we got the care that we needed at a satisfactory level but really had to work for it, go to many places, spend a long time waiting in line (hours sometimes) to get things done. Who can afford that much time off work? That just really gets stressful.

Mia was scheduled to get her tonsils out and to have a cyst from her head removed. We made an initial visit to the specialist a few weeks prior which helped me learn the area around the hospital a little bit. The morning of the surgery we had to meander around for quite some time to look for parking. We managed to illegally squeeze into someone’s front yard and then walk a bit to the hospital and were some 10 minutes late for our pre-surgery anesthesia check up. Fortunately I knew a bit about what to expect and what should occur so I knew that Mia was fine and fit for surgery. She had a pediatric visit two days prior but much can change with kids even overnight. We only did paperwork prior to the surgery. They didn't weight her, check her temperature, checked lung function, heart rate... Either Birmingham's Childrens' spoiled me with being overzealous by doing all of that prior to their surgeries or this place was way under-zealous by doing none of it. I wasn't given a chance to read through the sheet that lists dangers of anesthesia but had to sign it. I knew what it should say from prior experience. What if this were our first surgery?

Finally we were placed into a room. We were in a 10x12ft room that held 4 cribs and two beds. And in the beds were post-surgical adults, not kids, as the hospital ran out of beds in rooms for grownups. On top of that there wasn’t a single chair in the room as parents aren’t really supposed to stay, I guess. I stuck around all day anyway, mostly standing, leaning, improvising... Mia's had nothing to eat or since the night before but she dealt with it well. Finally, at about 9:30, they got Mia into surgery. Even I didn't know we were about to go into surgery. That's how well we were informed. I though we had a test to do when the nurse stopped me and said I couldn't go any further. Mia was so mad about that once she got out of surgery because they lied to her and caught her off guard. That alone could have been the sole reason why she screamed for hours after the surgery.

Mia was supposed to stay overnight afterward but I insisted she be discharged. Even though she was fine and the actual surgery, I think, went well, everything else was a mess. We had two surgeries at a Childrens' Hospital a few years back. This was like going to a two star hotel after staying at a five star hotel. Mia was scared out of her mind. She didn’t expect it to hurt as much as it did and she was scared. Staff wasn’t overly informative so half the time I had no clue what was going on. In addition one of the adults in the room looked quite bad after surgery and Mia just couldn’t stomach seeing someone in distress and bleeding. As a result, she wailed and literally screamed about 80% of the time (possibly more) starting the moment she was wheeled out of surgery at 10am until we left at 5pm. I think that made her throat do even worse than it would have been otherwise. She was stronger than anesthesia or any other meds they gave her twice to try to calm her screaming down. I think they agreed to discharge us as I warned them that Mia was not about to stop screaming and that she would persist through the night. It wasn't an empty threat. Mia has the stamina of a stubborn mule and can outlast any adult that has had the luck to love and take care of her since she was a baby. We know from previous experience that she can literally go for hours without stopping. It's one of her amazing talents. When I saw that I couldn't calm her down at all I knew that everyone around her would be in for a treat. So they let us go. We lived within the city limits so they figured that we'd be able to quickly get to the ER should the need arise.

I was so relieved once we were outside the hospital. I held Mia most of the day so I was already tired. On top of that I am not in the best shape of my life. Still, I wasn't about to turn around and go back. I picked Mia up and put her little backpack on my back, and headed up the hill to our car which was about a mile away. Mia was quiet and kept patting my back. Somehow in her little head she understood that it was really hard for me to carry her and she was appreciative because I was taking care of her. She hasn't shed a tear since we were discharged. From a screaming banshee she has turned into a quiet, patient, understanding child. The kid really knows how to get what she wants. Finally I got to the car. I was secretly scared that it might have gotten towed. Fortunately, it was still there and we headed home.

Mia was relieved to get home at the end of the day and has asked to go sleep almost immediately. Quietly and without fuss she got comfy in my bed and fell asleep almost instantly. Many years ago grandma warned us about dangers of dehydration so I did my best to get her to drink at least a little bit during the night. A good night's sleep and familiar environment did wonders and she woke up feeling tons better. She still wouldn't let me touch stitches on her head for a while but perked up and everything was easy-breezy after that (in comparison anyway). Phew!

Summer days

Summer is late coming to Croatia this year. Probably not a bad thing. It's been nice and cool last eight weeks, though exceptionally rainy. We even turned heat on and off a few times. Rain and clouds finally went away. We're now "enjoying" only our second day of hot, sunny, true summer weather. Well, there's no air conditioning, fans are on high, and we're dreaming of swimming pools and cool ocean breezes.

The art of an open window

Since we've moved to Croatia, we've grown used to opening our windows a good bit. Granted, much of it is out of necessity because we don't have air conditioning. There certainly are hot summer days when having air conditioning feels like it should be top priority in life. As I am sitting at my computer listening to birds chirping away outside and feeling cool, rain saturated air sneak around the blanket in my lap, I can't help but wonder if, once back in the US, we'll promptly fall back into a routine of sealing off the doors and windows and cranking the AC up. I'd say that it's very likely. It'll be a shame though. I wonder if we'll have any birds chirping around our new home but will fail to hear them.

It's time for an update

It is time for an update on what we've been up to, don't you think. Well, it's been waaaaay busy. Here's the skinny on recent events...

Exactly one month ago, April 11th to be exact, Chris and I had a huge talk and made a joint, monumental decision that we should move back to the US. Decision was based on many, many complex factors but we both agreed that it was time. Even though there are lots of great things we love about our home, the city and the country we currently live in, we felt it best for our family's long term well being to relocate again. Factors taken in consideration were certainly job and career prospects as well as future education opportunities for kids. Once the decision was confirmed and final, there seemed no good reason to delay things so we got to work. We're not very good at waiting. And that started an avalanche of events so we could insure kids find themselves in just the right school and good school system when classes start on August 11th. Actually, I can't believe that it's been only 30 days since we started this mess.

In those 30 days we did a ton of stuff to improve our home. Minor repairs and such. Lots of cleaning and still a whole lot more to go. Getting the home ready certainly is a huge task, especially when you have three gremlins (2 kids+cat) dilligently and thoroghlly undoing anything that might have been done. Any cleaned up toys promptly reappear in their original location, mirrors get toothpaste smeared on them, dirty socks and underwear miraculously appear out of nowhere right in the path of anyone that might be visiting. You know, the usual, fun stuff.

We've had meetings with 3 different moving companies and are still in negotiations about the service. The process is a bit more grueling than originally anticipated. I think it'll be worth it in the long run but is certainly stressful., I hope to have at least that off my to do list soon. I am also determined not to leave the kitty behind as I would miss her terribly. There are certainly issues with that as well. In the end, I think we'll be handling the pet transport ourselves which should save us some money and hopefully make the cat's trip back simpler. But, it will be more difficult for us. She's worth it though and she knows it. So, I am penciling in several visits to the vet and a bunch of phone calls to airlines.

We already managed to find a home that we fell in love with in the US, site unseen. But, we did see the floor plans and photos and trust me, you can tell a lot just from that. So my darling hubby is coming over on Saturday for two weeks to work on that, and look for work, and look for a car, and arrange school attendance, and all that. In the meantime I am trying to sell our home here in record time. We've had some interest but no serious buyers yet. I admit that's a lot of pressure. We're (in my opinion, anyway) being quite reasonable with the asking price and all. It's just that it's a difficult sellers market here. It's also hard to find good representation here. At least from my experience thus far. I do have quite high standards I admit but if I am going to have someone represent me, especially if I am out of the country during the process, I better be able to trust them. My meeting with a real estate agent today did not please me. Now, last time we sold a home I stubbornly insisted not to hire a real estate agent. True to my word we didn't do it then and have done all of the prep work and negotiations on our own. Miraculously, everything worked out. Well, I need another miracle, I suppose. :)

Wish us luck. There's still much to do. I have one more birthday party to organize, one special goodbye party to plan for the kids, Mia is scheduled to have her tonsils removed on the 26th (doing health care things here is a complicated, very time consuming task), Ivor has a trip to the beach with his class, Chris will be gone for two weeks, packing awaits, paperwork awaits... Arrrrgghhhhh... And yet, we'll live and everything will work out. It always does. :)

See you all mid-July.

Vacation plans

I know it's waaaay early but I couldn't help but start looking into summer vacation plans. I finally found a perfect place that has sand beaches, shallow water that keeps going and going and going, swimming pools with fresh water, accommodations with connected rooms so kids can sleep in a separate room, kitchenette... Place is not too far from Zagreb, mostly highway miles and has proximity to larger, historical cities for sightseeing. PERFECT! Can't wait. Even though there's still snow outside, in my mind I am already lounging on the beach and soaking in the sunshine. I am totally there. I hope this works out. I'll have pictures to share.

Happy Valentine's

Hope everyone had a great, heartwarming Valentine's day. Sending loves and kisses from snow covered Croatia.

Baby talk

A friend of mine had a baby a few days ago. Things went well. Little one is at home. Haven't seen her yet though. It's not as simple here. I talked to her on the phone and she told me that she was sharing a room with 5 other women. That automatically discounts the option of going to visit her. No visitors. I assume no flowers, balloons or cards that I so thoroughly enjoyed when giving birth to my babies at Birmingham's Brookwood hospital. I had my own room and Chris could stay with me and assist me. Had a private bathroom. Had family come into the delivery room minutes after birth. Visitors came and went all day. Had the baby with me whenever I wanted. All of those things were so very important to me. Yes, giving birth hurt more than I could have imagined, but the overall experience was overwhelmingly positive. Wouldn't ever want to give that one up.

If I had to give birth in Croatia I would have. There wouldn't have been a choice and I wouldn't have known any better. If I had to do it now... I would say no way, no how. It makes me sad as I feel that these women are getting cheated out of starting things right with their little ones. As if things weren't going to get hard enough once you get home.

At this particular hospital, my friend says, they sleep from 10pm-6am. That means that babies are bottle fed overnight. And during the day babies are brought over at prescheduled intervals, not necessarily when baby is crying. All that I could think of is poor little wailing babies that want to be held and loved and want to help their mother's milk come in instead of getting a bottle. Lack of privacy, no bonding opportunities and inability for my loved ones to come and visit (other than in the hallway) would have been hardest ones for me to stomach.

On the other hand, this is probably like Ritz-Carlton compared to conditions at some other countries. Still, I can't help but be exceptionally thankful that I was allowed a great childbirth experience. What a shame not every mother can.

Interesting weather in Birmingham

Haven't seen this one before. Same temperature and snowing in both Zagreb and Birmingham. Cool! Enjoy the flurries. We've had to shovel snow three times already. It looks like we might have to again in the morning. Good exercise though.